DOŠAŠĆE

Došašće ili advent je razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića. Ujedno je početak srkvene godine (osim kod istočnih vjernika, kojima počinje 1. rujna). U zapadnom kršćanstvu, došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27.studenog, a najkasnije 3.prosinca. Završava 24.prosinca na Badnjak. U Rimokatoličkoj Crkvi, u došašću, prevladava ljubičasta boja u liturgiji. Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije. U došašću, izrađuje se i stavlja na stol adventski vijenac s četiri svijeće koje simboliziraju četiri nedjelje u došašću. U ovom vremenu prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Budnost je otvorenost očiju i srca, duboka svjesnosti nutarnje sabranje. Kršćani u došašću bdiju, da prepoznaju Boga, koji dolazi. U pojedinim krajevima u različito vrijeme počinju prave priprave za Božić. U nekim krajevima BiH, gdje žive Hrvati priprema počinje već na dan svete Katarine Aleksandrijske 25.studenog. Od tada do Božića nema više vjenčanja i većih proslava. U prvome dijelu došašća (do 16.prosinca) vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu (od 17. do 24.prosinca) pobliže pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom. U došašću su svakog jutra zornice puku omiljene rane mise, koje imaju pokornički značaj, jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. Predstavljaju stoga neki oblik četverotjednog trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku.

  Povijest    došašća

Sljavljenje došašća počelo je u 5.stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić, počevši od blagdana  sv. Martina 11.studenog. Nazvao je došašće pokorničkim vremenom, naređujući post u tri dana svakog tjedna od 11.studenog do Božića. Ovo vrijeme posta od 40 dana, slično korizmi, izvorno se nazivalo „Četrdesetdnevni post sv. Martina“. Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz korizmenog vremena. U 6.stoljeću papa Grgur Veliki skratio je došašće na četiri tjedna, što se zadržalo do danas, te je ukinuo dotadašnje suzdržavanje od jedenja mesa i mliječnih proizvoda za vrijeme došašća, makar se i danas, razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbi. Vrijeme došašća Rimske liturgije, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. S vremenom je došašće postalo spoj pokorničkih sadržaja i vrijeme  radosti i iščekivanja. Liturgija došašća ostala je nepromjenjena sve do Drugog vatikanskog sabora, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio duh korizmenog vremena i vremena došašća.

  Staro  zavjetno  došašće

Prema kršćanskom vjerovanju, ljudska povijest krenula je tragičnim putem od prvih ljudi, koji su krenuli putem zla i otuđenja od Boga i čovjeka. Takvom otuđenom čovjeku, spasenje nije moglo doći od njega samoga ili od svijeta. Zbog toga je Bog intervenirao i došao je otuđenom čovjeku obećavši mu spasenje i pobjedu nad zlom. Starozavjetno vrijeme bilo je vrijeme iščekivanja i to je bilo pravo došašće. Vjernici u vrijeme Staroga zavjeta čeznuli su za Bogom i spasenjem. Proroci su u Starom zavjetunavješćivali Isusovo rođenje. Tako u drugoj knjizi o Samuelu, prorok Natan naviješta kralju Davidu, da će se spasiteljroditi iz njegove loze: „Podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela i utvrdit ću njegovo kraljevstvo“.Prorok Izaija navijestio je Isusovo rođenje: „Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel“. Prorok Mihej navjestio je, da će se Isus roditi u Betlehemu: „A ti Betleheme, Efrato, najmanji među kraljevstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena“

  Liturgija    došašća

 

U došašću posebno se čitaju misna čitanja vezana za proroka Izaiju, sv. Ivana Krstitelja i Blaženu Djevicu Mariju. Izaija je prorok nade, tj. Najveći prorok mesijanskih nada i iščekivanja. Sv. Ivan Krstitelj preteča je Isusova dolaska i priprema narod za Isusovo djelovanje te je poveznica između Staroga i Novoga Zavjeta. Marija je treća velika osoba vremena došašća. Ona je posljednja karika u nizu vjernika, koji su čeznuli za Božjim dolaskom i spasenjem te pravi primjer budnosti i uzor spremnosti za susret s Isusom. U srcu došašća slavi se njen blagdan Bezgrešnog začeća. U tjednima prije Božića, vjernici se pripremaju za Isusov dolazak, slično kao što je sv. Ivan Krstitelj pripremao svoje sunarodnjake za Isusovo javno djelovanje. Sv. Ivan Krstitelj preteča Isusovog navještanja. On je glas koji viče u Judejskoj pustinji „Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze“.  Poticao je ljude, da se promijene, obrate i pripreme za Kraljevstvo Božje. Misna liturgija običnih dana u došašću bitno je obogaćena, nakon liturgijske obnove. Dok prije nije bilo misnih obrazaca došašća, sada ponajprije svaki dan drugog dijela došašća od 17. do 24. prosinca, ima svoje vlastite misne obracse. Posebno su obogačeni uvođenjem glasovitih O-antifona iz časoslova. Ima ih sedam, po jedan za svaki dan od 17.do 23.prosinca. U O-antifonama nalaze se kratki sažeci svih onih starozavjetnih proročkih i drugih tekstova koji su naviještali budučeg Mesiju, opisivali njegovu ulogu, poslanje i funkciju, te mu pripremali put. Isus je to sve  ispunio. U latinskom jeziku, te O-antifone, počinju sa vokativom O (otuda ime) i glase u svojim počecima prema prijevodu novog lekcionara: „Mudrost Svevišnjega…“ (O Sapientia), „Vođo doma Izraelova…“  (O Adonai), „Korijene Jesejev…“ . Ove O-antifone su i uglazbljene u gregorijanskom koralu. Svečano se pjevaju u molitvi časoslova u redovničkim zajednicama, napose kontemplativnih redova. Tijekom liturgijskih slavlja u vremenu došašća, krščani ponovno proživljavaju dugotrajnu nadu tijekom stoljeća. Osim nejasna išćekivanja što ga je stavio u srca pogana, Bog je dolazak svoga Sina pripravljao Starim zavjetom, sve do dolaska Ivana Krstitelja koji je posljednji i najveći prorok. Kršćani u vrijeme došašća, vježbaju se u savladavanju samih sebe, uskračivanjem neke dopuštene ugodnosti. Vjeruje se, da se dobrom pripremom u vrijeme došašća, dobiva više milosti u božićno vrijeme. Liturgijska boja je ljubičasta, osim teće nedjelje došašća (tzv. Radosna nedjelja) kada se može obući i ružičasta, čime se dodatno naglašava iščekivanje Isusova rođenja.

Zornice  i  adventske  pjesme

U vrijeme došašća, služe se rane jutarnje sv.mise – zornice, koje su vrlo raširene u hrvatskom vjerničkom puku, pogotovo u sjevernim krajevima. Obično se služe u 6 ili 7 sati ujutro, u ranu zoru. One simboliziraju budnost kršćana  u vrijeme priprave za Božić, ali i na konačni Isusov dolazak na kraju vremena. Kršćani nastoje bdijeti nad svojim životom, ali i nad tuđim životima, da ne izgube vječni život. Zornice imaju svečan ugođaj. U došašću su svakog jutra zornice puku omiljene rane mise koje imaju pokornički značaj, jer valja ustati vrlo rano da se stigne u srkvu. Predstavljaju stoga neki oblik četverotjednog trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku. Hrvatske adventske pjesme imaju marijansko obilježje, pjevaju se i na zornicama. Neke od poznatijih su: „Padaj s naba“, „Zlatnih krila“, „O Marijo ti sjajna zornice“, „Poslan bi anđeo Gabrijel“, „Ptičice lijepo pjevaju“, „Visom lete ptice male“. U tim adventskim pjesmama izražava se radost skorom dolasku Božića i potiće vjernike, da se duhovno pripreme za blagdan Božića te se iskazuje štovanje Blažene Djevice Marije. Zornicom se zove i božićna sveta misa u ranu zoru.

    Adventski    običaji

 

ADVENTSKI    VIJENAC

U antičko doba vijenac je bio simbol pobijede. I adventski je vijenac simbol borbe čovjeka kršćanina protiv životnoga mraka. To je borba puna nade jer ukrašeni adventski vijenac označava pobjedu Krista Gospodina: Isusov Križ i Uskrsnuće. Plete se od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar snagu i izlječenje od svih bolesti.Lišće božikovine podsječa na vijenac od trnja, sukladno engleskom vjerovanju da je Kristov vijenac od trnja bio načinjen upravo od bodljikavog lišća ove zimzelene biljke. Često je u njemu i grančica ružmarina jer ova je biljka prema legendi čuvala Djevicu Mariju na njenom putu u Egipat. Čine ga dva temeljna simbola – krug i svijeće odnosno svijetlo. U vijenac se umeču četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povjesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Svijetlo svijeća označava dolazeće svijetlo Isusa. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje, upučuju na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema dugoj tradiciji na vijenac su se stavljale tri ljubičaste svijeće, znak pokore i obraćenja kao pripreme Isusova dolaska i jedna ružičasta koja se palila kao izraz radosti zbog Isusova rođenja. Prema jednoj tradiciji prva svijeća nazvana je prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska, a četvrta svijeća anđela. Postupno paljenje svijeća znak je približavanja Božića.

ADVENTSKA   SVIJEĆA

Adventska svijeća pali se svaki dan od početka prosinca pa sve do Badnjaka. Češće se može vidjeti u kućanstvima, nego u srkvenim prostorima. Postepeno gori svaki dan u prosincu, čime se iskazuje iščekivanje Božića te simbolički pokazuje koliko još ima dana do Božića. Kao i kod adventskog kalendara ne prate se strogo dani u došašću. Ponekad došašće započinje prije 1.prosinca ili nakon njega, a adventska svijeća se obično počne paliti 1.prosinca. U nekim se kućanstvima adventska svijeća dodatno ukrasi zimzelenim grančicama i božićnim ukrasima, sa svijećom u sredini. Obično se pali prije zajedničke obiteljske večere.